Futsal velemajstor - Srdjan Ivanković

Razlika izmedju uspješnih i neuspješnih je ta što uspješni, svoj uspjeh ne moraju da djele sa drugima, oni su puni samopouzdanja i puni vjere u apsolutno svaki svoj potez, dok ovi drugi, manje uspješni ili skroz neuspješni, imaju potrebu da svaki svoj dobar potez, svaki svoj mali uspjeh prikazuju kao nešto veliko. Valjda je to iz želje da se i o njima misli nešto posebno, da i oni budu, bar na nekoliko minuta nakon tog hvaljenja u centru pažnje, da i oni na 5 minuta budu u žiži okoline. U korist toga moram da kažem da sam ja, tek nakon godinu dana druženja sa junakom današnje priče, saznao da on igra futsal na tako velikom nivou, sa tako velikim uspjesima koje ću vam danas ispričati.

U ovom našem, modernom svijetu ima puno profesionalnih, izuzetno vještih i sposobnih sportista. Poznato je da što čovjek više ima, da mu sve više i treba, pa je takva stvar i sa samim profesionalcima. U jeku tog uspjeha, sa napredovanjem, sve se više gubi ljudskost, gubi se pristojnost, zahvalnost, ljubaznost i gubi se osjećaj za druge.

Najveći su oni koji mogu da spoje te dvije stvari, a to su profesionalnost i ljudskost. Veliki su oni koji mogu da u svom tom sjaju ne izgube svoju ličnost, svoje prve prijatelje, svoj karakter i svoju dušu.

Futsal je sport u jeku, to je sport gracioznosti, inteligencije, tehnike, atrakcije. To je sport koji ponajviše izvlači iz svake ličnosti koja ga igra. Njega igraju samo oni sportisti koji imaju sve, apsolutno sve. To su samo oni koji mogu sve motoričke sposobnosti da drže na vrhuncu, jer futsal nije samo odbrana ili samo napad (kao u fudbalu, i ako se fudbal sve više ugleda na futsal), to je sve.

Mi smo definitivno zemlja talenata, mi smo zasigurno zemlja velikih šampiona, mi smo zemlja sportista koji u katastrofalnim uslovima u najvažnijem segmentu karije (u najmladjim danima) ipak uspjevamo da se izborimo sa gigantskim sportskim nacijama, čija djeca od samog rodjenja imaju sve moguće uslove, koje naši sportisti ne mogu ni da zamisle da postoje.

Kroz masu futsal majstora, kroz „usko grlo“ kroz koje prolaze samo oni najbolji, probija se i jedan virtuoz, veoma mlad, ali sa nevjerovatnim pristupom samom ovom, prelijepom sportu. Ime mu treba dobro zapamtiti, i pomno ga pratiti, jer će on već sutra (siguran sam), da bude na vrhu, tamo gdje prebivaju šampioni, a on je Srdjan Ivanković.  On je spoj nevjerovatne hladnokrvnosti, koju možemo da vidimo samo u očima Andree Pirla i Maria Balotellija. Virtuoz koji ne kalkuliše i kad su u pitanju najveća takmičenja, on je jedan od onih koji se rode kao šampioni, jedan od onih koji su unaprijed predodredjeni da rade velike stvari, on je jedan od onih čije je drugo ime, talenat.

To je valjda stvar genetike, stvar pogleda na svijet, jer pojedini vrhunski sportisti, cijeli život provedu u treningu, cijelu svoju karijeru nastupaju na najvećim svjetskim takmičenjima, a ipak im pred velikim takmičenje, pred veliku odluku, zadrhti noga, klecne koljeno ili zablokira mozak. A eto, sa druge strane, junak naše priče, i ako ima samo 21 godinu, igra kao da je rodjen na velikom takmičenju, kao da mu je prirodno stanište izmedju tribina.

Takodje, medju svim sportistima, bilo kog sporta, uvijek je običaj da ipak ima razlike izmedju igranje lijevih i desnih ekstremiteta (zavisi da li je sportista dešnjak ili lijevak), ali ima i onih koji mogu da igraju i jednom i drugom nogom, ima onih kojima nije bitna, na koju će im nogu doći lopta, jer njima to nije bitno, oni su spremni. Cristiano Ronaldo je možda jedan od najboljih primjera kako može da se igra sa obe noge, ali naš junak je možda otišao i korak dalje, jer i ako je dešnjak, lijeva noga mu je jače oružje.

Kontrola lopte je možda i najvažniji segment fudbala, bez dobre kontrole lopte nema ničega. Dribling, šut, pas, ma apsolutno sve zavisi od kontrole lopte. Srdjanu, najjače oružje je ono što je i najatraktivnije i najtraženije od strane onih koji drže fudbal (navijača), a to je dribling. Ponekad u svim tim „valjanjima“ protivničkih čuvara, izgleda kao sam „Bog“ velikog fudbala, Lionel Messi. Toliko izgleda elegantno, da bi svaki fudbalski laik, pomislio da je ova igra besmislena i toliko jednostavna da svako može da predje svakoga.
Gracioznost je vrh svakog sporta. To je onaj moment, kad sportista u odredjenom sportu izvodi svoje pokrete toliko jednostavno da svako ko gleda misli da je to jednostavno, a Srdjan u pojedinim momentima izgleda kao najbolji plesač, onaj u koga gledate i ne vjerujete njegovim pokretima. Znate da je to za veliku većinu gotovo neizvodivo, a opet izgleda tako jednostavno.

Sve ovo nije pusta priča, nije ovo hvaljenje „drugara iz klupe“. Ovo su činjenice iza kojih stoji poziv u reprezentaciju, iza ovih riječi stoji pohvala velikih ljudi da je upravo Srdjan „najveći talenat nadaleko“. Neosporno je da ćemo jednog dana, našeg, domaćeg Srdjana, gledati na najjačim turnirima na svijetu, a mi koji ga znamo, moćemo da kažemo da je to jedan veliki čovjek, jedan veliki sportista i kompletna ličnost.

Talenat je neosporan, volja je tu, i šta je još potrebno da budeš najveći ? Samo put koji trebaš da ispratiš.