Moderni fudbal je počeo puno više da nudi i puno više da daje nego onaj stari, „tvrdi“ fudbal koji je bio puka ljubav. Kako vrijeme odmiče, fudbal počinje sve više da liči na mašinerinu sastavljenu od dvije stvari koje nemaju veze sa izvornim fudbalom, a to je sa jedne strane marketinški potezi klubova, pa i samih igrača, a sa druge strane su upravo ti igrači koji sve više postaju „mehanizovani“.
Fudbal je
počeo da se igra iz ljubavi, a valjda je tako trebalo i da ostane, valjda je
trebala ta ljubav da se prenosi sa koljena na koljeno, da fudbal ostane ona
divna igra u koju se izlazi čistog srca i velike ljubavi, a izlazi kao
izgradjena ličnost.
Za sve što
se u fudbalu dešava, ne možemo da krivimo uprave klubova i da se isčudjavamo
njihovima marketinškim trikovima koji se udaljavaju ponekad od fudbala, nego
trebamo i da pogledamo na sebe, na sebe kao navijače i pratioce fudbala.
Navijači su
postali fudbalski problem broj 1, jer upravo navijači svake godine traže još
bržeg, još jačeg i još eksplozivnijeg, a to ubija fudbal. U kom smislu ga ubija
? Pa ubija u tom smislu da se fudbal doveo do te granice da više ne može
vanserijski talentovan dječak da postane vrhunski fudbaler, ako nema potencijal
da bude brz ili jak.
A onda sami
navijači poslije udaraju glavom i žale se na igrače koji su sve češće
povrijedjeni pa i čak po cijelu godinu, kad igrači koji se tek oporave opet
imaju povrede. Sve je to nastalo iz fizičkog preforsiranja igrača koje, sve mi
se više čini, ljudsko tijelo ne može da izdrži, a tek će doći dani povreda
igrača.
Iz te priče
je i junak današnje priče, jedan od najtalentovanijih fudbalera koje sam gledao
i čisti genije fudbalske igre. Pravi čarobnjak koji više voli da asistira nego
da pogodi, timski igrač koji se više neće roditi. Upravo taj velemajstor ovih
dana proživljava svoje najgore dane života, one koje je preživio i njegov
prethodnik Sebastian Deisler.
Naime, Deisler se povukao iz fudbala sa samo 27 godina, a bio je najveći njemački talenat, a i šire. Povukao se zbog povreda, koje više nije mogao da podnese ni psihički ni fizički, a upravo je toj sad fazi Franck Ribery, čovjek o kome danas pričamo. Imao je Franck povreda, imao i previše, da više niko ne zna ni broj o kome se radi. Dobro, ne baš kao Diaby, ali isuviše brizu da mu uništi karijeru u 31-oj godini. Nije on u cvijetu mladosti, tačno, ali nije ni igrač koji više nema šta da pokaže, nije igrač koji je ostao bez volje ili želje za fudbalom, jer pravi fudbalski zaludjenici, bez nje nikad i ne ostanu.
Franck
Ribery trenutno ima povredu za koju ni jedan doktor ne može da utvrdi tačno
kakva je. On je trenutno u stanju da ni ne zna šta treba da radi da se oporavi,
niti zna kad će moći opet da zaigra igru koja ga je u jednom trenutku, stravila
na tron evrope.
Navijači su
postali isti kao oni iz Koloseuma, oni koji su željni krvi, bez obzira na sve
oko sebe, bez obzira na ljudske živote, a fudbaleri su postali gladijatori,
koji ako ne odigraju kako se od njih očekuje, dobijaju zvižduke i palac dole.
Nema više one zahvalnosti i poštovanja prema nekome ko je uradio toliko dobrih
stvari. Evo, Francka nema već 4-5 mjeseci, a više ga niko i ne spominje, jer je
došao mladi, itekako sposobni Douglas Costa. Niko više ne pita za Francka, čovjek kome su se svi nekad divili i čovjek koga su svi željeli u svom klubu.
Mnogo je
igrača sa sličnim primjerom, mnogo je igrača što ih je, kao i Francka,
progutalo vrijeme nezahvalnosti i borbe za trofeje bez obzira na sve oko sebe.
Da je ovo
neko drugo vrijeme, sa manje napora za fudbalere, sa više ljubavi navijača i sa
više poštovanja za legende, ovaj čovjek bi bio najbolji na svijetu, ali nije, i
nikad više neće biti.
Ima još
nade, imaju još mnogo šta da pokažu ove „stare“ kosti Francka Ribery-ja, ima
još po neku fintu da izvuče Francuz iz čarobne lampe.
Нема коментара:
Постави коментар