Možda ovo neće biti tipična fudbalska kolumna, a možda neće biti ni kolumna uopšte, ali nije to ni bitno, bitno je ono što hoću da prenesem ovim tekstom, ovom emociom koju ću da iznesem. Vjerovatno neće biti ni čist fudbalski tekst, nego više fudbalsko-politički (sa većom prevagom na politički), ali ni to nije bitno, možda više ništa nije bitno.
Utakmica izmedju Srbije i Albanije prekinuta u 42 minuti. Za neke je to bilo očekivano, za neke planirano, a za pametne poražavajuće. I ako fudbalska reprezentacija Srbije nije igrala, a ni izgledala ni malo loše, Srbija je doživjela veliki poraz, Srbija je doživjela veći poraz od samo sportskog, od samo fudbalskog, od samo rezultatskog.
Zastava velike Albanije viorila se Beogradom, zastava velike Albanije je bila iznad glava Srba. Srbin, po imenu Stefan Mitrović je napadnut u sred Beograda, samo zato što je spustio iz zraka zastavu velike Albanije, a da su njegovi napadači napustili teren onako elegantno, sa velikim kezom na ustima, sa onim krvavim kezom, dok ih pogledom ispraća desetine hiljada (nazovimo ih) Srba.
Dobro, vjerovatno će na mene sad da se obruši drvlje i kamenje jer sam za te Srbe rekao "nazovimo ih Srbima", ali ja nisam mislio na to da su trebali da ulete na teren, da pobiju šiptarske igrače sa onim krvavim, kiselim kezom, nego su trebali da spriječe da takvi uopšte i dodju u Beograd. Dobro, naravno da ništa sad nisu mogli da učine, jer kako će oni da zabrane da neko dodje u državu, ali isto tako se ni jedna bolest ne liječi kad je već u zadnjem stadiumu, nego se ona spriječava i "siječe u korijenu". Isto tako, ti momci i ljudi sa tribina, nisu ništa danas mogli da urade (i bole što nisu), ali su mogli davno prije, još na izborima, ali sad je to već veća politika.
Dobro Srbi moji dragi, šta ćemo sledeće ?! U jednoj godini smo dobili u zastavu duginih boja (pederbal), a onda i šiptarsku zastavu. Sve to u roku od mjesec dana u prestonici Srbije, nekad prkosnom i ponosnom gradu, a danas gradu kod koga se može da povuče znak jednakosti sa Sodomom.
Da, sad ćemo opet da prebacujemo krivicu na šiptare, rećemo da su oni seljaci (i ako ne kontam što se ova riječ upotrebljava u lošem kontekstu, a ustvari označava plemenite, vrijedne i mudre ljude) i da su oni za sve krivi, a ko je kriv za naš obraz ? Ko je kriv za naš ponos, prkos, junaštvo i moral koji su još jednom pogaženi ?!
Ne, ne, dragi moji Srbi, nisu Albanci krivi, Srbija je kriva..
Нема коментара:
Постави коментар